18. korpus Srpske vojske Krajine

Organizacija i ustroj

Srpska vojska Krajine (SVK) ustrojena je u listopadu 1992. preimenovanjem Teritorijalne obrane (TO) Republike Srpske Krajine (RSK) u Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK), odnosno Srpsku vojsku Krajine. Glavni štab TO RSK preimenovan je u Glavni štab SVK. U skladu s tom odlukom, tadašnji komandant Glavnoga štaba SVK general Mile Novaković 27. studenoga 1992. donio je zapovijed o organizacijskim promjenama SVK, kojima se postojeći ustroj TO s brigadama TO i brigadama posebnih jedinica milicije (PJM) mijenja u novi ustroj SVK. Svi dotadašnji zonski štabovi TO (bilo ih je šest), koji su bili podređeni Glavnomu štabu TO RSK, preimenovani su u korpuse, brigade PJM ukinute, a bataljuni tih brigada prevedeni u sastav vojnih brigada korpusa. Novim vojnim ustrojem ukinuta je Teritorijalna obrana.

Ustroj 18. (zapadnoslavonskoga) korpusa SVK dovršen je do kraja siječnja 1993. Ustrojene su brigade, odredi i jedinice pa je tako dotadašnji 51. odred TO preustrojen u 51. pješadijsku brigadu (51. pbr) s nominalnim sjedištem u Pakracu, 54. brigada TO u 54. pješadijsku brigadu (54. pbr) sa sjedištem u Okučanima, 98. odred TO u 98. pješadijsku brigadu (98. pbr) sa sjedištem u Jasenovcu, 59. odred TO u 59. odred s nominalnim sjedištem u Daruvaru, 63. odred TO u 63. odred s nominalnim sjedištem u Podravskoj Slatini, a 91. pozadinska baza TO u 91. pozadinsku bazu sa sjedištem u Okučanima. Ustrojen je i bataljon za intervencije sa sjedištem u Okučanima, a dotadašnja 85. brigada PJM Okučani rasformirana je te su njezino ljudstvo i materijalna sredstva prešla u sastav jedinica 18. korpusa, kao i općinski štabovi TO Okučani, Pakrac, Daruvar i Podravska Slatina. U sastavu 18. korpusa bio je i 18. mješoviti artiljerijski puk (map) te Taktička grupa (TG) 1 sa sjedištem u Jasenovcu. Osim brigada i odreda, ustrojene su tenkovska četa s nominalnim sjedištem u Staroj Gradiški, komanda stana, četa vojne policije, izviđačka četa (izviđačko-diverzantski odred), laki artiljerijsko-raketni divizion protivvazdušne odbrane, vod atomsko-biološko-hemijskog obezbeđenja, komanda dopunskog bataljona, odjeljenje S-2M te odjeljenje za izlaganje situacije u zraku.

Sjedište 18. korpusa bilo je u Okučanima. Prvi komandant bio je pukovnik Jovan Čubrić. Njega je u veljači 1993. naslijedio pukovnik Milan Čeleketić koji na tom položaju ostaje do veljače 1994. kada je imenovan komandantom Glavnog štaba SVK. Sljedeći komandant 18. korpusa bio je pukovnik Lazo Babić koji je na tom položaju ostao do sloma 18. korpusa u svibnju 1995.

Brojčani pokazatelji

Prema izvješću Komande 18. korpusa Glavnom štabu SVK o brojnom stanju podređenih postrojbi od 27. siječnja 1993, 18. korpus imao je u to vrijeme oko 3500 pripadnika, odnosno 51. pbr ukupno je imala 1020 pripadnika, 54. pbr 963, 98. pbr 620, a ostale manje jedinice 18. korpusa imale su ukupno 934 pripadnika. No, ti podatci nisu bili prikaz stvarnoga brojčanog stanja u pojedinim jedinicama 18. korpusa, jer je pripadnika bilo znatno manje zbog brojnih problema na području zapadne Slavonije i unutar 18. korpusa.

U usporedbi s ostalim korpusima SVK, 18. korpus je bio najmanji korpus. Tijekom 1994. imao je malo više od 2000 pripadnika, dok su drugi korpusi SVK imali u to vrijeme više od 5000 pripadnika.

Prema ratnom ustroju, 18. korpus je trebao imati 8379 pripadnika, ali je 1995. imao njih samo 4773, što je bila popunjenost od 57 posto, iako je prema izvorima koji sadrže izvješća i analizu stvarnoga brojnog stanja u jedinicama 18. korpusa, njegova stvarna popunjenost bila još manja. Tako oslabljen 18. korpus je dočekao i hrvatsku oslobodilačku operaciju Bljesak i svoj kraj.

Osnovne značajke

Zona odgovornosti 18. korpusa bila je površinom najmanja od svih korpusa SVK i obuhvaćala je oko 500 km2 okupiranoga područja zapadne Slavonije, odnosno smjerove Novska – Okučani, Nova Gradiška ­– Okučani i Pakrac – Okučani. To je područje bilo prometno izolirano pa je jedina veza 18. korpusa s ostatkom RSK bio most na rijeci Savi u Staroj Gradiški.

Teško gospodarsko stanje, siromaštvo i neimaština na okupiranom području zapadne Slavonije utjecali su i na brojne probleme u 18. korpusu. Uz to, korpus nije posjedovao materijalnu osnovicu za obuku naslijeđenu od bivše JNA jer u zoni odgovornosti 18. korpusa nije bilo vojne infrastrukture (vojarni, skladišta, vojnih vježbališta, strelišta), a zbog nedostatka primjerene obuke taktička osposobljenost jedinica bila je jako niska. Komanda 18. korpusa pokušavala je riješiti taj problem u suradnji s Vojskom Republike Srpske (VRS) i Vojskom Jugoslavije (VJ) pa su vojni obveznici bili slani na obuku u jedinice 1. krajiškog korpusa VRS i 36. mehaniziranu brigadu VJ iz Subotice.

Jedinice 18. korpusa bile su opterećene i brojnim problemima poput nedostatka odjeće, obuće, goriva, ljudstva i stručnog kadra, što je u velikoj mjeri utjecalo na pad morala među pripadnicima korpusa i dovodilo do čestih pojava neposluha, neodazivanja i nedolaska na položaje, kriminala i pojedinačnih incidenata među pripadnicima 18. korpusa. Zbog takvoga stanja, između ostaloga, došlo je i do njegova brzoga sloma tijekom operacije Bljesak.

Ratni planovi i borbena djelovanja

Nakon potpisivanja Sarajevskoga primirja (2. siječnja 1992), do operacije Bljesak na području zapadne Slavonije nije bilo većih borbenih djelovanja, a manje jedinice 18. korpusa sudjelovale su u borbama u zadarskom zaleđu 1993. i oko Bihaća 1994.

Nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije Gusar (Maslenica) u siječnju 1993, Komanda 18. korpusa zapovjedila je podizanje borbene spremnosti jedinica na najvišu razinu zbog stalnog iščekivanja napada hrvatskih snaga na okupirano područje zapadne Slavonije. Povišeno stanje borbene spremnosti trajalo je tijekom čitave 1993. i 1994. te početkom 1995. Iako je prema ratnom planu Gvozd iz veljače 1995, 18. korpus SVK trebao »odsudnom i aktivnom« obranom spriječiti prodor hrvatskih snaga u svoje područje odgovornosti te se braniti tri do pet dana, kako bi drugim korpusima SVK omogućio izvođenje napada s ciljem zauzimanja hrvatskog teritorija koji bi poslužio kao nadomjestak za eventualni gubitak zapadne Slavonije, početak operacije Bljesak pripadnici 18. korpusa dočekali su potpuno nespremni, opterećeni brojnim problemima u vlastitim redovima.

Brojni neuspješni pregovori sa srpskom stranom i nekoliko privremenih zatvaranja autoceste Zagreb – Beograd od strane pobunjenih Srba te konačna odluka komandanta 18. korpusa L. Babića o neotvaranju autoceste 30. travnja 1995, nisu hrvatskoj strani ostavili drugu mogućnost osim da vojnom operacijom oslobodi okupirano područje zapadne Slavonije. Hrvatska operacija Bljesak uslijedila je samo nekoliko sati nakon spomenute Babićeve odluke.

Okupirano područje na smjeru napada hrvatskih snaga Zapad odnosno smjerove Novska – Rajić, Novska – Okučani i Kričke – Rajčići – Bijela Stijena branila je 98. pbr. Hrvatske snage su već oko podne 1. svibnja 1995. razbile obranu 98. pbr koja je doživjela potpuni slom i velike ljudske gubitke. Napad hrvatskih snaga na Jasenovac počeo je 1. svibnja u 4.30 sati, a u samo nekoliko sati poražena je i TG-1 18. korpusa koja je branila Jasenovac.

Hrvatske snage prvoga dana operacije ostvarile su planirane zadaće i ciljeve operacije na smjeru Zapad te oslobodile dio autoceste, Okučani su dovedeni u poluokruženje, presječena je prometnica Stara Gradiška – Okučani i spriječeno dovođenje ojačanja s desne obale Save te je onemogućena uspostava pontonskog mosta i dovođenje ojačanja s Banovine, Korduna i iz Bosne i Hercegovine (BiH).

Okupirano područje na smjeru napada hrvatskih snaga Istok, odnosno smjerove Nova Gradiška – Okučani, Katolička Šagovina – Gajevi – Smrtić, Trnava – Dragalić – Gorice i Pivare – Prašnik branila je 54. pbr. Položaji brigade bili su uspostavljeni na crti: rijeka Sava – šuma Prašnik – Donji Bogićevci – Dragalić – Medari – Trnava – šuma Gaj – Prosjeka – Velika Gradina. Uz vojsku, na tom području su se nalazile i manje snage milicije RSK. Do 9.00 sati 2. svibnja 54. pbr je pružala otpor, nakon čega se povukla, uz evakuaciju civilnoga stanovništva.

Okupirano područje na smjeru napada hrvatskih snaga Sjever, odnosno smjerove Pakrac – Okučani i Pakrac – Stara Gradiška branile su 51. pbr, 59. i 63. odred. Hrvatske snage Specijalne policije, koje su napad izvodile iz smjera Novske i Nove Gradiške, spojile su se oko 23.00 sata 1. svibnja 1995. u području sela Benkovac Okučanski, čime su presjekle pobunjenim Srbima važnu komunikaciju Pakrac – Okučani. Time se i sjeverni dio okupiranog područja zapadne Slavonije našao u okruženju hrvatskih snaga, a snage 18. korpusa SVK podijeljene su na dva dijela.

Tijekom noći 1. na 2. svibnja nije bilo sukoba pa su hrvatske snage, iskoristivši povlačenje srpskih vojnika i civila prema Staroj Gradiški, učvrstile svoje položaje i rano ujutro 2. svibnja 1995. krenule u daljnje oslobađanje. Pretrpjevši teške gubitke, ostatci razbijenih 98. i 54. pbr, zajedno s civilnim stanovništvom, povlače se prema Staroj Gradiški. Hrvatske snage ulaze u Okučane oko 13.00 sati 2. svibnja 1995, čime su na širem području Okučana i Pakraca srpske snage dovedene u potpuno okruženje. Pružajući otpor još jedan dan, većina se njihovih pripadnika predala do 3. svibnja 1995.

Hrvatske snage ušle su oko 1.00 sat 3. svibnja 1995. i u napuštenu Staru Gradišku, jer je unatoč izričitoj zabrani generala Čeleketića, pukovnik Babić već oko 10.00 sati 2. svibnja 1995. bio napustio zapovjedno mjesto u Staroj Gradiški (ondje prethodno premješteno iz Okučana), premjestivši ga u Bosansku Gradišku.

Prema Babićevoj zapovijedi 2. svibnja, oko 7000 srpskih civila i vojnika koji su se našli u okruženju na području Pakraca, Gavrinice, Šeovice i Omanovca trebali su tijekom sljedeća dva dana predati oružje Argentinskom bataljunu Operacije Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj (United Nations Confidence Restoration Operation, UNCRO), što je bilo dogovoreno s hrvatskom stranom. Zajedno sa srpskim vojnicima i civilima, u okruženju na pakračkom području našla su se i 62 pripadnika Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (United Nations Protection Forces, UNPROFOR). Pregovori o predaji, uz posredovanje pripadnika Argentinskog bataljuna, trajali su do 12.00 sati 4. svibnja 1995. završivši bez dogovora. Štoviše, tijekom noći 3. na 4. svibnja 1995. veća grupa srpskih vojnika pokušala se na smjeru obrane 3. bojne 105. brigade Hrvatske vojske (HV) kod sela Bjelanovac probiti iz okruženja, što su hrvatske snage uspješno odbile.

Kako su opkoljeni pobunjeni Srbi na širem području Pakraca odugovlačili s predajom te je postojala mogućnost njihova proboja prema Bučju i dalje šumom prema rijeci Savi, načelnik Glavnog stožera HV izdao je 4. svibnja 1995. zapovijed za njihovo uništenje ili prisiljavanje na bezuvjetnu predaju, na temelju koje je hrvatski general Petar Stipetić zapovjedio da se otpočne s napadom u 14.00 sati. Već oko 17.00 sati započela je bezuvjetna predaja srpskih snaga te se do 19.00 sati predalo oko 1500 srpskih vojnika i nekoliko tisuća civila.

Tijekom 4. svibnja, kad je već bilo potpuno jasno da je 18. korpus poražen, za njegova je komandanta postavljen pukovnik Slobodan Perić.

Oko 500 vojnika i pripadnika Sekretarijata unutrašnjih poslova Okučani nastavilo je gerilsko ratovanje po šumama Papuka i Psunja. Dio njih se tijekom idućih tjedan dana uspio izvući preko rijeke Save na područje BiH pod srpskom kontrolom, dok su se ostali predali hrvatskoj policiji 20. svibnja 1995.

Osamnaesti korpus SVK tako je nakon operacije Bljesakprestao postojati, a službeno je rasformiran 15. srpnja 1995. na području BiH. Dio ljudstva upućen je u jedinice 21. i 39. korpusa, a dio u istočnu Slavoniju u jedinice 11. korpusa SVK.

Uzroke brzoga poraza i sloma jedinica 18. korpusa SVK, uz vojnu nadmoćnost i organiziranost hrvatskih snaga, treba tražiti i u problemima unutar samog 18. korpusa. Ubrzo nakon što su im hrvatske snage probile dobro utvrđene prednje položaje nije bilo obrane po dubini niti rezervnih položaja, a cjelokupna obrana se raspala. Osamnaesti korpus od početka nije bio na odgovarajući način popunjen ljudstvom, a moral i borbena spremnost pripadnika bili su na niskoj razini, uz tešku gospodarsku situaciju na području čitave RSK u to vrijeme, opterećenost velikim brojem izbjeglica te podjele i sukobe u političkom vrhu RSK.

Zapadnoslavonski Srbi tražili su i očekivali pomoć vodstva RSK iz Knina. Glavni štab SVK s tom je namjerom 1. svibnja ujutro zapovjedio mobilizaciju svim korpusima SVK i podizanje borbene spremnosti te slanje pomoći 18. korpusu. No, u pomoć zapadnoslavonskim Srbima došle su samo pojedine manje srpske jedinice, a pomoć vojnih i policijskih snaga iz drugih dijelova RSK bila je zanemariva. Vojnu pomoć zapadnoslavonski Srbi očekivali su i od bosanskih Srba i VRS. No, pomoć nije poslana, a izostala je i očekivana pomoć VJ.

Julija Barunčić Pletikosić (2021–23)