Operacija Oluja

Uvod

Krajem 1994. i u prvoj polovici 1995. Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) nizom napadnih operacija (Cincar, Zima '94, Skok-1, Skok-2) oslobodili su područja Kupreškog i Livanjskog polja i planine Dinare te stvorili preduvjete za daljnje oslobodilačke operacije. Također, zbog djelovanja hrvatskih snaga srpske su snage u zimu 1994. morale prekinuti napad na zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda (UN) Bihać. Početkom svibnja 1995. hrvatske snage u operaciji Bljesak oslobodile su dotad okupirano područje zapadne Slavonije i time najavile konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske (RH). Nakon što je početkom 1995. odbilo tzv. plan Z-4, kojim je Srbima u kotarevima Glina i Knin međunarodna zajednica praktično ponudila »državu u državi«, srpsko vodstvo na okupiranom području ni nakon poraza u Bljesku nije bilo spremno prihvatiti mirnu reintegraciju te je nastavilo raditi na ujedinjenju Republike Srpske Krajine (RSK) i Republike Srpske (RS) u Bosni i Hercegovini u Ujedinjenu Republiku Srpsku. Istovremeno, uz pomoć Vojske Jugoslavije (VJ), jačalo je Srpsku vojsku Krajine (SVK) kako bi što spremnije dočekalo očekivani hrvatski napad. Sredinom srpnja 1995. zajedno s Vojskom Republike Srpske (VRS) poduzimaju novu ofenzivu na zaštićenu zonu Bihaća čijim uspjehom bi ostvarili pobjedu strateškog značaja stvorivši neprekinuto područje pod srpskom kontrolom od Drine do Une i prouzročili novu humanitarnu katastrofu poput one u Srebrenici i Žepi. Vojna opcija stoga se nametnula kao jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i bihaćke krize. Upravo zato 22. srpnja 1995. predsjednik RH Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) Alija Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju kojom je oživotvoren Washingtonski sporazum iz ožujka 1994, odnosno postignut je konkretan sporazum o vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) protiv velikosrpskih snaga u BiH. Na temelju sporazuma hrvatske snage poduzele su operaciju Ljeto '95 (od 25. do 30. srpnja) tijekom koje su zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč, primorale srpske snage da obustave napade na područje Bihaća i otežale prometovanje iz Knina prema RS i Srbiji. Pobunjeni Srbi 28. srpnja 1995. proglasili su ratno stanje i mobilizirali SVK, a početkom kolovoza na području Bosanskoga Grahova i Dinare organizirali su neuspješni protuudar. Posljedni pokušaj mirnog rješenja dogodio se 3. kolovoza 1995. u Genthodu kraj Ženeve gdje je delegacija pobunjenih Srba još jednom odbila prijedlog o neodgodivoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja. Istovremeno, Hrvatska je poduzimala intenzivnu diplomatsku aktivnost kojom je objašnjavala hrvatska stajališta i mogućnost vojne operacije.

Planovi i pripreme

Napadna operacija počela se ozbiljnije planirati u prosincu 1994. te je nosila ime Bljesak koje je nakon uspješnog oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije promijenjeno u Oluju. Temeljna zamisao operacije bila je istovremenim napadom na više smjerova probiti obranu pobunjenih Srba, osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine i izbiti na međunarodno priznate granice RH s RBiH, uz istovremenu upornu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske te spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća. O hrvatskim namjerama obaviješteni su čelnici Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) te pripadnici mirovnih snaga UN u Hrvatskoj koji su informaciju o točnom početku operacije prenijeli pobunjenim Srbima.

Za napadnu operaciju predviđene su postrojbe Zbornih područja (ZP) Bjelovar (zapovjednik general-bojnik Luka Džanko), Zagreb (zapovjednik general-bojnik Ivan Basarac), Karlovac (zapovjednik general-bojnik Miljenko Crnjac), Gospić (zapovjednik stožerni brigadir Mirko Norac) i Split (zapovjednik general-pukovnik Ante Gotovina) te snage Specijalne policije (zapovjednik general-pukovnik Mladen Markač) Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) RH. Zborno područje Osijek (zapovjednik general-bojnik Đuro Dečak) imalo je obrambenu zadaću kodnog naziva Feniks s ciljem onemogućavanja prodora srpskih snaga s istoka. Južno bojište (zapovjednik brigadir Živko Budimir) imalo je zadaću organiziranja obrane krajnjeg juga Hrvatske pod kodnim nazivom Maestral. Načelnik Glavnog stožera (GS) HV bio je general-pukovnik Zvonimir Červenko.

Prije početka Oluje hrvatske snage brojale su oko 186 000 pripadnika (bez snaga na Južnom bojištu), od kojih će u napadu neposredno sudjelovati 127 000 pripadnika HV i Specijalne policije (SP) MUP RH. Brojno stanje vojnika i zapovjednika SVK u zapadnom dijelu RSK 4. kolovoza 1995. bilo je oko 40 000, a na cjelokupnom području RSK oko 60 000 pripadnika. Odnos u ljudstvu u Oluji bio je 3:1 u korist hrvatskih snaga. U naoružanju i vojnoj opremi SVK je bila ravnopravna HV, čak je i bolje stajala s oklopništvom.

Ključne zadaće hrvatskih postrojbi u početnom dijelu operacije bile su onesposobljavanje sustava veza i zapovijedanja SVK, sprječavanje topničko-raketne ugroze gradova i industrijskih kapaciteta, ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te ostvarivanje proboja na smjeru napada 1. gardijske brigade (gbr) (Glibodol – Plitvice – Tržačka Raštela) i 2. gbr (Gora – Banski Grabovac – Obljaj). Glavni napadi planirani su na smjerovima Bosansko Grahovo – Knin i Josipdol – Plaški – Tržić s ciljem razbijanja srpskih snaga na dva dijela, spajanja sa snagama 5. korpusa Armije RBiH i oslobađanja Knina. Nakon proboja prve crte obrane srpskih snaga, u drugoj fazi operacije trebalo je uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici s BiH.

Oluja je otpočela u 5.00 sati 4. kolovoza 1995. kombiniranim zračnim i topničkim udarima po zapovjednim mjestima, vitalnim ciljevima i komunikacijskim čvorištima SVK, nakon čega su hrvatske snage krenule u napad duž cijele 630 km duge bojišnice od Jasenovca do jezera Peruće. Iako su pobunjeni Srbi znali za hrvatski napad, nisu ga očekivali duž cijele crte razdvajanja, već su očekivali pokušaje presijecanja okupiranoga teritorija na više smjerova. Imali su dobro utvrđenu prvu crtu obrane s brojnim zaklonima, rovovima i minskim poljima s osloncem na prirodnim preprjekama, no zbog kroničnog nedostatka ljudstva i organizacijskih slabosti, obrana SVK bila je plitka bez uređenih crta obrane u dubini i bez jačih manevarskih snaga koje bi mogle intervenirati na ugroženim smjerovima. Ratni planovi srpskih snaga predviđali su izvođenje uporne obrane šest do osam dana, a u drugoj fazi protunapada računali su na pomoć Vojske Jugoslavije (VJ) koja je trebala napasti istok Hrvatske i VRS koja je trebala pomoći SVK da izbije na more između Biograda na Moru i Šibenika.

Provedba operacije u ZP Split

U ZP Split operacija se provodila pod kodnim imenom Kozjak-95. Snage su bile organizirane u četiri operativne grupe (OG): Sjever, Sinj, Zadar i Šibenik. Sa sjevera, odnosno planine Dinare napadale su 4. i 7. gbr čiji je cilj bio Knin, vojno i političko središte pobunjenih Srba. Prvoga dana operacije na većini smjerova probijena je uporna obrana srpskih snaga i stvoreni su uvjeti za uvođenje svježih snaga i daljnje napredovanje. Na daljnji razvoj situacije utjecala su zbivanja u Kninu gdje je poslijepodne 4. kolovoza (u 16.45 sati) Vrhovni savjet obrane RSK donio odluku o evakuaciji stanovništva iz Dalmacije i Like, a krajem dana Glavni štab SVK premješten je iz Knina u Srb. Evakuacija civila, kao i u ostalim dijelovima RSK, povukla je za sobom i pripadnike SVK, odnosno 7. sjevernodalmatinskog korpusa, što je olakšalo napredovanje hrvatskih snaga i smanjilo gubitke na obje strane. U takvim okolnostima prestao je organizirani i sustavni otpor snaga 7. korpusa. U nastavku operacije, 5. kolovoza, razbivši preostale srpske snage, postrojbe 7., potom i 4. gbr oko 11.00 sati ulaze u Knin te podižu hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi. Sljedećeg dana, 6. kolovoza, u Knin je s državnim vrhom došao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Koristeći raspad i povlačenje snaga 7. korpusa SVK, hrvatske snage nastavile su napredovanje na svim smjerovima uglavnom bez značajnijeg otpora te su primorale srpske snage na povlačenje prema državnoj granici s BiH.

Trećega dana operacije na područje Obrovca helikopterima je iz pričuve s Livanjskog polja prebačen 1. hrvatski gardijski zdrug. Spojivši se, hrvatske snage iz smjera Knina te snage OG Zadar i Specijalne policije MUP imale su zadaću razbijanja preostalih džepova otpora u širem području Donjeg Lapca i Srba, uspostave aktivne obrane, odbijanja eventualnih protunapada, pretraživanja oslobođenog prostora i izbijanja na državnu granicu, što je izvršeno do kraja 8. kolovoza 1995.

Provedba operacije u ZP Gospić

Zadaća ZP Gospić bila je razbijanje obrane 15. ličkog korpusa SVK, presijecanje srpskih snaga u području Plitvičkih jezera, spajanje sa snagama Armije RBiH, zauzimanje Ljubova kao dominantnog objekta i izbijanje na državnu granicu. Prvog dana operacije, srpske snage spremne su dočekale hrvatski napad poduzet na osam smjerova i pružile čvrsti otpor, posebice oko Ljubova, Novoga Ličkog Osika, Otočca, Zalužnice i Ličke Jesenice. Iako je napredovanje išlo sporije od planiranoga, crte obrane su probijene, ovladano je Dabrom i dijelom Ljubova te je ostvarena solidna osnova za daljnje napredovanje. O jačini borbi prvoga dana govori podatak o 53 poginula i 196 ranjenih pripadnika ZP Gospić.

Drugoga dana operacije u borbu je uvedena glavnina 1. gbr te su do kraja dana hrvatske snage ušle u područje Saborskoga, presjekle ključne prometnice i dovele u okruženje srpske snage u Vrhovinama, dok je 9. gbr oslobodila Ljubovo. U Novom Ličkom Osiku napredujući spajaju se snage 111. brigade i 118. domobranske pukovnije (dp), a u večernjim satima izvršen je spoj snaga ZP Gospić i snaga SP MUP RH u Ličkom Ribniku. Geografska izduženost ličkog bojišta i mala dubina otežavale su obranu srpskim snagama koje su unatoč prvotnom snažnom otporu, nakon probijanja prvih crta te nepostojanja jačeg sustava obrane i pričuvnih snaga, bile ograničene na pojedinačne džepove otpora i prisiljene na povlačenje s civilima prema BiH.

Trećega dana operacije 1. gbr se brzim prodorom iz smjera Saborskoga na području Drežnik Grada i Vaganca spaja sa snagama Armije RBiH nakon čega izlazi iz zone ZP Gospić i nastavlja djelovati prema Slunju u okviru ZP Karlovac. Ostale postrojbe nastavljaju s napadom oslobađajući Korenicu, Bunić i šire područje Vrhovina, a sljedećeg dana, 7. kolovoza, ulaze u Udbinu i Donji Lapac koji su prethodno oslobodile snage Specijalne policije. Time je u cijelosti oslobođen prostor u zoni ZP Gospić čije su postrojbe dobile zadaću osiguravanja državne granice.

Specijalna policija MUP RH u Oluji

Snage Specijalne policije MUP RH krenule su u napad s Velebita, raspoređene u glavnom i četiri pomoćna smjera s ukupno 1500 pripadnika i njih 500 u pričuvi. Područje napada vodilo je prema utvrđenim položajima na Malom Alanu, sjevernom podnožju Velebita i prometnici Medak – Sveti Rok – Gračac – Obrovac. Uvedeni na početne položaje u najvećoj tajnosti zajedno sa snagama potpore, pripadnici Specijalne policije prvoga dana operacije u iscrpljujućim borbama i teškim klimatskim uvjetima uspijevaju slomiti otpor srpskih snaga iz 7. i 15. korpusa SVK te zauzimaju strateški važan prijevoj Mali Alan, mjesto Sveti Rok i dolaze do prometnice Medak – Gračac. Brzina napredovanja i prodor po boku onemogućili su manevar srpskih snaga i umanjili njihovu obrambenu sposobnost.

Sljedećega dana snage Specijalne policije oslobađaju Lovinac i Gračac oko kojeg je srpska strana planirala koncentrirati još jače snage. Na zapadnom smjeru djelovanja oslobođen je Medak i ostvareno spajanje sa snagama ZP Gospić u Ličkom Ribniku. Dio snaga Specijalne policije s ciljem sprječavanja pregrupiranja i protuudara srpskih snaga ušao je 6. kolovoza u dubinu njihova rasporeda i zauzeo nadzor nad ključnim prometnicama za nastavak napredovanja prema Gornjem i Donjem Lapcu, u suradnji sa snagama ZP Gospić na lijevom i snagama ZP Split na desnom krilu. Snage Specijalne policije ovladale su spomenutim mjestima poslijepodne 7. kolovoza te su se spojile s postrojbama ZP Split u Otriću, odnosno postrojbama ZP Gospić u Udbini i Donjem Lapcu. Do kraja dana ovladano je pograničnim područjem u smjeru Kulen Vakufa i zapadne obale rijeke Une nakon čega se prešlo u aktivnu obranu dostignutih položaja pri čemu je odbijen pokušaj pješačko-oklopnog protunapada srpskih snaga iz smjera Orašca i Prkosa.

Provedba operacije u ZP Karlovac

Postrojbe ZP Karlovac imale su zadaću odbacivanja srpskih snaga od Karlovca, neutraliziranja njihovih topničko-raketnih sustava, oslobađanja područja Plaškoga i šireg područja Korduna. Prvoga dana operacije hrvatske snage napravile su određene pomake, ali su  naišle na vrlo snažan otpor srpskih snaga, posebice u području Slunjskih brda i rijeke Kupe kod Brođana. Budući da dio postrojba nije ostvario planirane rezultate, zapovjednik ZP Karlovac odlučio je ojačati i pregrupirati snage uz snažniju potporu topništva i zrakoplovstva. Ni drugoga dana operacije nije bilo napretka na smjeru prema Slunjskim brdima, dok je na širem području Korane probijena srpska obrana. Više uspjeha bilo je na ogulinskom dijelu bojišnice gdje su se do kraja dana spojile 14. i 143. dp koje su oslobodile Primišlje i Plaški. Sljedećega dana, nakon početnog zastoja na smjeru Barilović – Krnjak, hrvatske snage su nakon djelovanja helikoptera Mi-24 nastavile prodor prema Krnjaku. Napredovanje se, uz sve slabiji otpor srpskih snaga, nastavilo i na ostalim smjerovima. Oslobođen je Slunj u koji ulaze 14. dp i 1. gbr koja je od toga dana djelovala u sklopu ZP Karlovac. Zajedno s njima djelovao je dio specijalne jedinice MUP RH iz Karlovca. Prva gbr određena je za nositelja novoga plana napredovanja prema Vojniću, odnosno Topuskom, smjerom od Cetingrada i Johova uz podršku snaga ZP Karlovac. Uspješno napredovanje na ogulinskom smjeru, kao i u drugim zbornim područjima, prisililo je srpske snage na karlovačkom smjeru na povlačenje u noći 6/7. kolovoza što je olakšalo napredovanje hrvatskih snaga. Oslobođeni su Krnjak, Vojnić, Veljun, prometnica Vojnić – Vrginmost te se pristupilo pretrazi terena pri čemu je bilo sukoba sa zaostalim skupinama srpskih snaga. Snage 1. gbr 9. kolovoza ušle su u Vrginmost čime je završila operacija u zoni ZP Karlovac.

Zadaća ovog ZP bila je vrlo zahtjevna s obzirom na njegovu veličinu, nedostatak profesionalne postrojbe u sastavu ZP te jake srpske snage (21. kordunski korpus SVK, dio 15. korpusa SVK, glavnina Korpusa specijalnih jedinica). Njihov snažni otpor može se pripisati činjenici da jedino 21. korpus SVK nije imao izravnu teritorijalnu vezu s bosanskohercegovačkim Srbima pa ga nije zahvatilo rasulo kao ostale korpuse te je jak otpor bio jedini pokušaj izlaza. Nakon neuspješnoga pokušaja izvlačenja i daljnjega pritiska hrvatskih snaga, vodstvo 21. korpusa pristalo je na predaju koja je potpisana poslijepodne 8. kolovoza ispred hotela Brioni (danas restoran) na cesti Glina–Topusko. Predano je oružje i oprema, a izvlačenje razoružane srpske vojske i civila nastavljeno je sljedećega dana prema Sisku i autocestom prema Lipovcu i granici s Republikom Srbijom.

Provedba operacije u Sektoru Banovina

Zadaća ZP Zagreb i ZP Bjelovar bila je oslobađanje Banovine. Na suprotnoj strani nalazile su se snage 39. banijskog korpusa SVK. Neposredno prije početka operacije zapovjednik ZP Zagreb izmijenio je plan napada dijelu postrojbi, odnosno odlučio je da se na glavnom smjeru napada Petrinja napadne izravno komunikacijom iz smjera Siska, a ne obuhvatom kako je bilo planirano. U takvim okolnostima napad na Petrinju Taktičke grupe (TG) 2, čiji je nositelj bila 2. bojna 2. gbr, zaustavljen je u Češkom Selu uz velike gubitke. Većih pomaka nije bilo ni na pomoćnim smjerovima napada prema Hrvatskoj Kostajnici i Glini. Srpske snage pružale su snažan otpor, a izmijenjene zadaće dijelu hrvatskih postrojbi imale su za posljedicu nepoznavanje terena, probleme s uvođenjem snaga, žrtve i pad morala što je onemogućilo djelovanje nekih postrojba drugoga dana operacije. Nastavljeni napad na Petrinju iz smjera Češkog Sela je odbijen, a srpske snage poduzele su protunapad tenkovima i pješaštvom koji je zaustavljen uz pomoć snaga Specijalne policije. Na pomoćnim smjerovima bilo je određenih uspjeha te je mjestimice probijena srpska obrana. Budući da postrojbe ZP Zagreb ni nakon dva dana nisu postigle značajnije rezultate, predsjednik Tuđman zapovjednikom hrvatskih snaga na Banovini umjesto zapovjednika ZP Zagreb Ivana Basarca imenovao je generala Petra Stipetića. Pregrupiranje snaga i dovođenje pojačanja dovelo je do rezultata. Ujutro 6. kolovoza TG 2 probila je obranu srpskih snaga koje se počinju povlačiti prema Dvoru na Uni, a hrvatske snage ulaze u Petrinju nastavljajući napredovanje prema Zrinskoj gori i Hrvatskoj Kostajnici. Oslobađanje Petrinje olakšalo je napredovanje na ostalim smjerovima te toga dana hrvatske snage ulaze u Glinu, a na komunikaciji Hrvatska Dubica – Hrvatska Kostajnica spajaju se sa snagama ZP Bjelovar. Idućega dana nastavljeno je napredovanje prema Dvoru na Uni uz borbe s manjim skupinama srpskih snaga koje su štitile povlačenje i dijelovima snaga koje su se povlačile s Korduna. Četvrtoga dana operacije ovladano je područjem Šamarice na Zrinskoj gori i napredovalo se do Donjeg Žirovca gdje je prema zapovijedi propuštena kolona srpskih snaga i civila u izvlačenju prema Dvoru na Uni, koje je nastavljeno i 9. kolovoza poslijepodne kada hrvatske snage ulaze u Dvor na Uni i spajaju se sa snagama Armije RBiH. Na području Malog Obljaja spojile su se snage 1. i 2. gbr. Do 10. kolovoza ZP Zagreb izvršilo je sve zadaće i izbilo na državnu granicu, a pretrage terena nastavljene su idućih dana.

Istočno od ZP Zagreb, za oslobađanje Banovine bile su zadužene postrojbe ZP Bjelovar. Prvoga dana operacije uspješno su na dva mjesta nasilno prešle rijeku Savu, skrećući pažnju srpskih snaga s glavnog smjera napada. Nakon snažnih borbi i oslobađanja nekoliko sela, snage 125. dp omogućile su uvođenje svježih snaga preko željezničkog mosta kod Jasenovca za napad na smjeru Jasenovac – Hrvatska Dubica. Sljedećega dana ove snage oslobađaju Hrvatsku Dubicu i nastavljaju napredovanje prema Sunji i Hrvatskoj Kostajnici, oslobađaju Baćin, ali su zaustavljene vatrom srpskih snaga iz BiH. Napredovanje se nastavilo i 6. kolovoza kad su snage 121. dp uz manji otpor oslobodile Hrvatsku Kostajnicu čime je uglavnom završeno djelovanje postrojba ZP Bjelovar, koje su potom imale zadaću pretrage terena i osiguranja državne granice na Uni od Jasenovca do Hrvatske Kostajnice.

Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u Oluji

Tijekom Oluje Hrvatska ratna mornarica (HRM) nalazila se u povišenom stupnju borbene spremnosti za aktivnu pomorsku obranu, osobito na Južnom bojištu. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) (borbeni, izviđački i transportni zrakoplovi, helikopteri, protuzračna obrana) s početnim udarima po ključnim objektima snaga pobunjenih Srba i kasnijom potporom hrvatskim postrojbama u napredovanju uvelike je doprinijelo konačnom uspjehu. U pripremi operacije važnu ulogu imale su bespilotne letjelice.

Iako je ministar obrane RH Gojko Šušak javno priopćio kako je Oluja uspješno završena u 18.00 sati 7. kolovoza, sporadične borbe su nastavljene i sljedećih dana sve do 10. kolovoza kad hrvatske snage posvuda izbijaju na državnu granicu s BiH. Uz postupnu demobilizaciju, daljnje zadaće uključivale su zaštitu državne granice, pretragu terena, razbijanje zaostalih neprijateljskih skupina te osiguranje komunikacija. Planirane akcije pretraga terena i potrage za zaostalim srpskim snagama trajale su do listopada 1995.

Završna razmatranja

Operacijom Oluja oslobođeno je 10 400 km², odnosno 18,4 posto ukupne površine RH. Prema dostupnim podatcima, poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca, oko 1100 ih je ranjeno, a dva su nestala. Od posljedica ranjavanja nakon operacije umrlo je još 20-ak hrvatskih vojnika i policajaca. Na drugoj strani, ovisno o izvoru, poginulo je između 1241 i 1960 osoba, većinom pripadnika SVK. Tijekom i nakon Oluje zaplijenjena je i značajna količina materijalnih sredstava i tehnike srpskih snaga koju nisu uspjeli izvući. VRS i VJ nisu bile u mogućnosti pružiti očekivanu pomoć pobunjenim Srbima.

Oluja je omogućila povratak kućama više desetaka tisuća građana RH, prognanih tijekom okupacije toga područja od 1991. do 1995. S druge strane, gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo, po procjenama njih između 100 i 200 tisuća, napustilo je dotad okupirano područje RH prije nego su njime ovladale hrvatske snage i otišlo u Republiku Srpsku u BiH i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Na oslobođenom području ostalo je oko 8500 osoba, uglavnom staraca. Uzroke njihova odlaska treba tražiti u njihovu strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima i činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast, smatrajući da suživot s Hrvatima nije moguć.

Tijekom i nakon Oluje zapaljen je dio kuća i imovine hrvatskih građana srpske narodnosti na oslobođenom području, a zabilježeni su i incidenti u kojima su ubijeni Srbi koji nisu bili napustili to područje. Te nečasne radnje rezultat su osvete, samovolje ili koristoljublja pojedinaca, a ne sustavne politike ili zločinačkoga plana hrvatskih vlasti, što je uostalom i naglašeno u oslobađajućoj presudi na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu hrvatskim generalima koji su provodili operaciju.

U vojnom smislu, Olujom je okončana srpska opsada Bihaća i spriječeno da stanovništvo toga područja (uglavnom Bošnjaci-muslimani i Hrvati) doživi sudbinu stanovništva Srebrenice nad kojim su niti mjesec dana ranije srpske snage počinile genocid te je omogućen nastavak pobjedonosnih napadnih operacija HV i HVO (Maestral i Južni potez) u rujnu i listopadu 1995, koje su pomogle pokretanju pregovaračkog procesa i kraju rata u BiH. Također, uvjerljiva pobjeda u Oluji, uz navedene operacije hrvatskih snaga u BiH, presudno je utjecala na uspješnu provedbu mirne reintegracije preostalih okupiranih područja RH u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu koja je završena u siječnju 1998. Oluja je postala simbol hrvatske pobjede u Domovinskom ratu.

Ivan Radoš (2021–23)