Vlada Republike Srpske Krajine

Istovremeno s proglašenjem Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine u prosincu 1990, formirano je Izvršno vijeće SAO Krajine kao vrhovno tijelo izvršne vlasti. Širenjem pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj i stvaranjem paradržavnih institucija, Skupština SAO Krajine 29. svibnja 1991. usvojila je Zakon o Vladi Srpske autonomne oblasti Krajine. Za predsjednika te Vlade izabran je predsjednik Izvršnog vijeća SAO Krajine Milan Babić, član Srpske demokratske stranke (SDS) Krajine. Vlada (ograničena na područje Dalmacije, Like, Banovine i Korduna) je imala tri potpredsjednika i 14 ministarstava (obrane; vanjskih poslova; unutrašnjih poslova; financija; pravosuđa i uprave; industrije i ekonomskog razvoja; poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede, turizma i trgovine; elektroprivrede i energetike; prometa i veza; urbanizma, stambeno-komunalnih djelatnosti i građevinarstva; obrazovanja; prosvjete, kulture i fizičke kulture; zdravstva, socijalnog rada i socijalne politike; informiranja i vjera).

Na prostoru samoproglašenih Srpske oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema i SAO Zapadne Slavonije također su konstituirane vlade, no one do ujedinjenja svih oblasti u Republiku Srpsku Krajinu (RSK) u prosincu 1991. nisu zaživjele u planiranoj formi. Prva Vlada RSK, utemeljena nakon proglašenja RSK 19. prosinca 1991, u uvjetima otežanih političkih aktivnosti zbog razdvojenosti prostora pod srpskom kontrolom i borbenih djelovanja, bila je istovjetna dotadašnjoj Vladi SAO Krajine te joj je predsjednik bio Milan Babić (19. prosinca 1991 – 21. veljače 1992).

Nakon što je krajem siječnja i početkom veljače 1992. došao u sukob s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem u vezi s pitanjem prihvaćanja mirovnog plana Cyrusa Vancea, Babić je odlukom Skupštine RSK smijenjen, dok je njegovoj Vladi izglasano nepovjerenje. Ne prihvaćajući smjenu, osnovao je tzv. paralelnu Vladu RSK, pod predsjedanjem svog suradnika Riste Matkovića, koja je de facto imala vlast isključivo na širem kninskom području te se od travnja 1992. više nije sastajala.

Političko vodstvo RSK suprotstavljeno Babiću, uz potporu službenog Beograda, na sjednici Skupštine RSK u Borovu Selu 26. veljače 1992. formiralo je novu Vladu RSK u koju su ušli predstavnici svih triju samoproglašenih autonomnih oblasti. Predsjednikom Vlade imenovan je član SDS iz Benkovca Zdravko Zečević. Najutjecajniji ministar te Vlade bio je Milan Martić, ministar unutarnjih poslova, koji je upravljao krajinskim policijskim tijelima još od osnutka Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) SAO Krajine u siječnju 1991, koncentrirajući veliku vlast u svojim rukama. U ožujku 1992. usvojen je novi zakon o ministarstvima kojim je njihov broj povećan s petnaest na sedamnaest: obrane; unutrašnjih poslova; vanjskih poslova; financija; trgovine i turizma; poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede; pravosuđa i uprave; zdravlja i zdravstvenog osiguranja; informiranja; ekonomskih poslova, privrednog razvoja i industrije; prosvjete; kulture i vjera; fizičke kulture i sporta; urbanizma, stambeno-komunalnih poslova i građevinarstva; prometa i veza; energetike i rudarstva, te ministarstvo za rad, boračka i socijalna pitanja. Istodobno je donesen niz pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u sklopu pojedinih ministarstava, čime je njihovo dotadašnje djelovanje uzdignuto na višu razinu. Kao podrška Vladinim administrativnim i stručnim poslovima, osnovan je i njezin Sekretarijat.

Mandat Zečevićeve Vlade (26. veljače 1992 – 20. travnja 1993) obilježila je problematika dolaska mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN), dok je u obrambenom i unutarnjopolitičkom djelovanju vodila računa da nakon povlačenja Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Vanceovim planom uvjetovane demilitarizacije ustroji tzv. posebne jedinice milicije koje su trebale braniti RSK u slučaju eventualnog napada hrvatskih snaga. Osim toga, vođeni su politički pregovori s predstavnicima samoproglašene Srpske Republike Bosne i Hercegovine (BiH) o budućem ujedinjenju. Istovremeno odbijana je komunikacija s legalnim hrvatskim vlastima o povratku RSK u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske (RH). Na financijskom i gospodarskom planu, Vlada RSK suočavala se s nepremostivim poteškoćama, ponajviše materijalnim, koje su je onemogućavale u nastojanjima da stabilizira teško stanje u kojem se nalazila RSK, pri čemu je stanovništvo sve više tonulo u apatiju i bezakonje.

U takvim okolnostima te nakon poraza u operaciji Gusar (Maslenica), Skupština RSK je krajem ožujka 1993. na sjednici u Belom Manastiru donijela odluku o smjeni Zečevićeva kabineta, davši mandat za sastavljanje nove Vlade (20. travnja 1993 – 21. travnja 1994) Đorđu Bjegoviću, ministru energetike i rudarstva u prethodnoj Vladi, članu Srpske partije socijalista RSK, bliske Socijalističkoj partiji Srbije S. Miloševića. Bjegović je ostavio dio ministara iz prethodne Vlade (među kojima i Martića) nastojeći se previše ne miješati u sve izraženije lokalne unutarnjopolitičke sukobe. Što se tiče vanjske politike, Bjegovićeva je Vlada nastavila uznapredovale pregovore o ujedinjenju s pobunjenim bosanskohercegovačkim Srbima, ne odustajući od osnovnog cilja, da svi Srbi s prostora bivše Jugoslavije žive u istoj državi. Istovremeno su zbog pritisaka međunarodne zajednice ostvareni prvi značajniji kontakti s predstavnicima hrvatskih vlasti, koji su rezultirali sklapanjem pojedinih sporazuma od kojih se većina u osnovi nije poštovala. U vojnom i obrambenom smislu radilo se na dodatnom ustroju Srpske vojske Krajine (SVK), no bilo je očito njezino zaostajanje za sve opremljenijim hrvatskim postrojbama. Vlada RSK neuspješno se borila i s porastom nedozvoljene trgovine, posebno uz granično područje s Cazinskom krajinom u BiH, u kojoj je sudjelovao znatan dio tamošnjega srpskog stanovništva. Na financijskom planu nastojalo se pokriti manjak lokalnog proračuna i stabilizirati valutu, kao i pokrenuti posustalo gospodarstvo, čemu nisu pomogle ni znatne pozajmice Narodne banke Jugoslavije, koja se i sama borila s hiperinflacijom. Vlada se suočavala i s ozbiljnom energetskom situacijom, pri čemu su redukcije struje i vode (osobito za ljetnih, sušnih mjeseci) postale svakodnevicom. Trgovina unutar RSK se u međuvremenu zbog manjka i iznimno male vrijednosti novčanih sredstava sve snažnije oslanjala na robnu razmjenu. Vlada je stoga nastojala poduprijeti mjesnu poljoprivredu i stočarstvo, u čemu je tek djelomice uspjela. Slična je situacija prevladala i u njezinom obrazovnom, kulturnom te zdravstvenom resoru, koji su se morali nositi s izrazitom neimaštinom i unutarnjim poteškoćama.

Krajem 1993. i početkom 1994. u RSK su održani prvi i jedini skupštinski i predsjednički izbori, na kojima se kao najsnažnija politička stranka u Skupštini RSK profilirala SDS Krajine M. Babića, dok je za predsjednika RSK, uz podršku službenog Beograda, izabran Martić. Međutim, Babić nije postao mandatar nove Vlade, već je na taj položaj, pod izravnim Miloševićevim utjecajem, imenovan Borislav Mikelić. U novu Vladu (21. travnja 1994 – 29. svibnja 1995) ušli su Martiću bliski Radoslav Tanjga i Ilija Prijić, kao ministri obrane i unutrašnjih poslova, dok je Babić postao ministar vanjskih poslova. Mikelić je, kao Miloševićev eksponent, težio pregovorima s hrvatskim vlastima, koji su početkom prosinca 1994. rezultirali sklapanjem Gospodarskog sporazuma između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Njime su obje strane pristale obnoviti dio lokalnih vodovodnih i energetskih sustava na ratom zahvaćenom području, dok je srpska strana dopustila početak prometovanja dionicom autoceste Zagreb – Lipovac koja je prolazila okupiranim područjem zapadne Slavonije. Takva politika i sve izraženiji odmak od bosanskohercegovačkih Srba doveli su do Mikelićeva sukoba s Martićem, koji je uz pomoć vodstva SVK opstruirao Vladine pokušaje oporavka gospodarstva. Istodobno je nastavljeno slabljenje SVK, posebice odlaskom vojno sposobnih osoba u Saveznu Republiku Jugoslaviju i u inozemstvo. Nefunkcionalno pravosuđe nije se uspijevalo nositi s rastućim kriminalom i nedozvoljenom trgovinom, a energetske poteškoće opterećivale su organizaciju života i rada. Ipak, Mikelić je nastojao pokrenuti mjesnu trgovinu, ulažući napore u dodatni razvoj poljoprivrede i stočarstva. Vlada se također trudila sanirati prilike u lokalnom obrazovanju, kulturi te u zdravstvenom sustavu, no konačni su rezultati zbog velikog broja teško rješivih problema ostali manjkavi.

Odbijanje vodstva Srba na okupiranom području da u siječnju 1995. prihvati mirovni plan međunarodne zajednice, tzv. Z-4, te istodobna najava hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana kako RH ne će pristati na daljnje produženje mandata mirovnih snaga UN dovela je do dodatnog jačanja političkih tenzija među vodstvom Republike Srpske Krajine. Nakon poraza u operaciji Bljesak tenzije su kulminirale i prouzročile svojevrsnu konsternaciju u političkom i vojnom vrhu RSK, pri čemu je Martić, inzistirajući na hitnom ujedinjenju s Republikom Srpskom, uspio zadobiti skupštinsku većinu, smijenivši na taj način 29. svibnja 1995. Mikelićev kabinet.

U složenoj političko-vojnoj situaciji, suočeni sa sve snažnijim vojnim pritiskom hrvatskih snaga, pobunjeni Srbi bezuspješno su pokušali postići međusobni politički kompromis i formirati novu Vladu. Krajem srpnja 1995, uoči nadolazeće hrvatske vojne operacije na grahovsko-livanjskoj bojišnici u BiH, novim mandatarom Vlade imenovali su M. Babića, no njegov je kabinet (27. srpnja – 5. kolovoza 1995) otpočinjanjem vojno-redarstvene operacije Oluja i skorim vojnim slomom RSK uskoro prestao postojati. Od veljače 2005. u Beogradu djeluje tzv. Vlada RSK u progonstvu s »ciljem nastavljanja kontinuiteta rada državnih tijela RSK«.

Slaven Ružić (2021–23)